O mlađem kamenom dobu
|
Mlađe kameno doba ili neolitik (grč. neos = nov, lithos = kamen) razdoblje je kada se događaju velike promjene u organizaciji gospodarskog i društvenog života i u materijalnoj proizvodnji pretpovijesnog čovjeka. Neolitik se nije pojavio istovremeno u svim krajevima svijeta; negdje je nastao kao rezultat postupnog razvoja, a negdje kao rezultat seobenih valova već oblikovanih kultura. Neolitik se u Europi širio od jugoistoka prema sjeverozapadu kroz tri tisuće godina i datira se od oko 7000. do oko 4000. godine pr. Kr. Novost koja bitno određuje neolitik jest gospodarstvo zasnovano na poljoprivredi i stočarstvu, posljedica čega jesu sjedilački način života u naseljima i podizanje trajnih nastambi. Čovjek više nije nomad, već trajno boravi na jednome mjestu dok ne iscrpi zemlju za obrađivanje. Promjene u načinu života jasno su vidljive na materijalnim ostacima kultura tog razdoblja. Koristila se nova tehnika za dobivanje kamenih izrađevina - glačanje te se započelo s izradbom keramike. Obradom zemlje i pripitomljavanjem životinja kao što su pas, ovca, koza, svinja i govedo, čovjek je osigurao stalan i siguran priljev hrane te počeo živjeti u trajnim naseljima. Živi u jamskim ili nadzemnim objektima. Konstrukcija kuće bila je napravljena od kolaca, a zidovi od prepletenog šiblja. Na pleternu konstrukciju zidova nanosila se i zagladila ilovača pomiješana s pljevom. Pod je bio izrađen od nabijene ilovače, a krov se pokrivao trstikom. Unutar kuće nalazilo se kružno ognjište.
Sve neolitičke kulture koriste kameno oruđe, te takva vrsta predmeta u kasnijim razdobljima nije kronološki relevantna zbog upotrebe u dugom vremenskom rasponu, ali je ipak neizostavan dio u stvaranju slike svakodnevnog života pretpovijesnog čovjeka. Kamen, kost i drvo bili su darovi prirode koje je pretpovijesni čovjek imao na raspolaganju od svojih početaka. Kamen je, zahvaljujući svojim svojstvima, najvažniji i najtrajniji. Skupocjene vrste kamena, kao što je primjerice jadeit, osim za oruđe i oružje, upotrebljavane su za izradbu različitih vrsta nakita, a pojavljuju se kao votivni predmeti, kao oznaka časti ili pak neke funkcije.
Tehnikom cijepanja dobivali su se različiti tipovi sječiva, grebala, strugala i strelica, a sjekire, batovi, klinovi i dlijeta dobivali su se tehnikom glačanja. Funkcionalna analiza plosnatih sjekira i dlijeta pokazala je da su one uglavnom upotrebljavane pri drvodjelskim poslovima. O pretpostavljenim drvenim alatkama za obradu zemlje nema puno podataka jer je pri standardnim atmosferskim uvjetima drvo podložno propadanju. Sačuvani primjerci drvenih plugova sa sjevera Europe te slikovni prikazi iz Mezopotamije i Egipta dokazuju nam upotrebu drvenih plugova tek od 4. tisućljeća pr. Kr.
Tradicija izradbe kamenih izrađevina je iznimno duga i prelazi okvire kada su kamen i kost bili jedini materijal za izradbu oruđa i oružja. Od ranoga neolitika čovjek je vjerovao u plodnost utjelovljenu u liku bujne žene. Vrlo je vjerojatno da su brojne figurice s izraženim ženskim atributima upravo prikazi Velike Božice ili Velike Majke koje su povezane s kultom plodnosti. Međutim, figurice pronalazimo i u kućama, što bi moglo značiti da su bile i zaštitnice kuća. Keramika je glavni element u određivanju neke neolitičke kulture. Svaka neolitička kultura je svoju keramiku ukrasila sebi svojstvenim načinom i stilom. Pojmom kulture označuje se prisutnost grupacije s jedinstvenim materijalnim i duhovnim obilježjima na određenom prostoru. Na području sjeverne Hrvatske vrijeme neolitika dokumentirano je nalazištima tri glavne arheološke kulture: starčevačka, vinčanska i sopotska, a nešto manje korenovska i lenđelska. Foto: |
Hrana se pripremala i čuvala u grubim, jednostavnim posudama s vrlo malo ukrasa, ili još češće bez njih. Posuđe kvalitetnije izradbe uglavnom se upotrebljavalo u svečanijim prigodama ili se kao popudbina prilagalo u grobove pokojnika ili je služilo u nekim vjerskim obredima. Glina se oblikovala ručno, a posude su se pekle u pećima. Isprva su peći bile vrlo jednostavne, iskopala bi se jama u koju se stavljalo osušeno posuđe te bi se prekrila granjem. Kasnije su peći bile zatvorene, a imale su kupolu od gline s otvorom za zrak. Temperatura na kojoj se pekla neolitička keramika iznosila je oko 750 °C. Ukrašavala se uglavnom još nepečena glina utiskivanjem prsta, nokata, povlačenjem snopa grančica, urezivanjem i ubadanjem različitih motiva ili plastičnim aplikacijama dodanih modeliranjem. Posude su se ponekad ukrašavale bojanjem i to najčešće crvenom ili bijelom bojom. Oslikavala se ili još ne pečena ili već pečena keramika. Razlikujemo grubu svakodnevnu keramiku, koja u sastavu gline ima dosta primjesa (npr. kalcita) te keramiku fine fakture, koja se nakon pečenja glačala, uglavnom kamenim alatkama, dok se ne bi postigao sjaj.
Osnovna gospodarska grana u neolitiku bila je poljoprivreda. Na nalazištima su dosta često pronalaženi žrvnjevi, a na nekim nalazištima pronađeni su i tragovi žitarica i mahunarki - jednozrna i dvozrna pšenica, ječam, grašak i leća. Osnovno oruđe za žetvu žitarica bio je srp - novi tip oruđa koji je bio izrađivan tako da su se u drške od drva ili jelenjeg roga uglavljivali mikroliti ili sječiva. Nalazi koštanih harpuna, udica i kamenih strelica svjedoče da stari oblici privređivanja - lov i ribolov nisu bili iščezli.
Glineni utezi, pršljenci - zamašnjaci za vreteno te kalemovi za namatanje niti, govore nam da je neolitički čovjek vladao tehnikama tkanja. Tkalo se na vertikalnim i horizontalnim tkalačkim stanovima, a koristili su se lan i konoplja.
Za izradbu alatki u neolitiku korišteno je kamenje velike tvrdoće, najčešće rožnjak. Kamen se eksploatirao na nekoliko načina: isprva skupljanjem po površini i kopanjem plitkih jama, dok se krajem neolitika kopaju duboke jame te tzv. bunari - okomiti rovovi, različite dubine s razvijenim sustavom galerija (tunela) koji se šire horizontalno oko prokopanog bunara. Galerije pod zemljom bile su duboke i do 15 metara. U Europi je poznato dosta pretpovijesnih kamenoloma i površinskih kopova iz kojih je eksploatiran kamen, prvenstveno rožnjak. Najpoznatiji i najbrojniji kamenolomi su u Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Poljskoj i Njemačkoj.
Prema osnovnoj podjeli kamene alatke iz razdoblja neolitika dijelimo na glačane alatke, alatke grube/brušene površine te one dobivene tehnikom cijepanja. Na nalazištima se često nalaze i komadi koji sliče na obične prirodne oblutke, koji su vjerojatno svjesno doneseni na nalazište, ali nam njihova funkcija ostaje nepoznata.
Eksperimentalnom arheologijom dokazano je da se rupa na sjekiri od kamena serpentinita, debljine 4,5 cm, a promjera rupe 1,7 cm, može izbušiti za 21 sat, što ovisi o konstrukciji bušilice, tvrdoći kamena i finoći kamenog pijeska kojim se buši. O samoj tehnologiji izradbe sjekira s rupom za nasad govore i brojni nalazi nedovršenih ili u radu neuspjelih odbačenih primjeraka sjekira te nalazi takozvanih kamenih čepova, koji ostaju prilikom bušenja otvora.
Proizvodnja u kamenu ne zamire ni u razdobljima kada se već uveliko poznaje metal, što je vidljivo na sjekirama koje svojim oblicima oponašaju oblike izrađene u metalu. Primjer novogvinejskih urođenika koji su još nedavno izrađivali kamene sjekire, potvrđuje nam da se pretpovijesni načini obradbe kamena nisu potpuno izgubili.