Vojnička karijera

O Lavalovom djetinjstvu vrlo se malo zna, osim podatka da ga kao štićenika pod svoje uzima stric Jakov Robert Nugent, podmaršal u vojsci Habsburške monarhije. Upravo je to odredilo početak Lavalove blistave vojničke karijere. Irci su često služili u vojsci Monarhije čiji je multinacionalni karakter zapravo pozdravljao talentirane vojnike stranog porijekla. Procjenjuje se da je više od stotinu Iraca služilo u austrijskoj vojsci držeći visoke vojne činove feldmaršala, generala ili admirala.

U habsburšku vojsku Laval je stupio vrlo rano, 1793. godine kao kadet inženjerskog korpusa. Strelovito je napredovao kroz vojnu hijerarhiju te je već 1800. godine dobio čin bojnika. Istaknuo se i u diplomatskoj ulozi kada su 1809. godine Habsburgovci u Schönbrunnu pregovarali s Napoleonom. Uz glavnog pregovarača, ministra vanjskih poslova Metternicha, na strani Habsburgovaca sudjelovao je i Laval Nugent koji je odbio potpisati mirovni sporazum smatrajući da su ispregovarani uvjeti nepovoljni za Monarhiju. Laval je potom nakratko istupio iz austrijske vojske i otišao u Englesku gdje se bavio povjerljivim diplomatskim zadacima. 1813. godine vratio se u Austriju i bez službene potpore cara, kod Zagreba prešao Savu s ciljem oslobađanja Ilirskih pokrajina, teritorija Monarhije pod Napoleonovom vlašću. S malim brojem dobrovoljaca oslobodio je Rijeku, Istru te napredovao prema Trstu i Veneciji uz pomoć britanske vojske i viceadmirala Fremantlea.

1820. godine vratio se u Habsburšku monarhiju, točnije u Hrvatsku, gdje kupuje svoj prvi frankopanski posjed - kaštel Bosiljevo, kojeg temeljito obnavlja. Kupuje i druge frankopanske posjede, između kojih i Trsat 1824. godine, gdje će kroz par godina smjestiti svoju zbirku umjetnina.

1824. godine Laval Nugent postao je članom Hrvatskog sabora te je u sljedeća dva desetljeća bio jedna od najaktivnijih figura hrvatske vojno – političke scene. Pridružio se Ilirskom pokretu 40-ih godina 19. stoljeća te ga je i sam Ljudevit Gaj nazivao svojim „moćnim zaštitnikom“. Postaje vrhovnim hrvatskim vojnim zapovjednikom 1842. godine da bi ubrzo bio premješten na istu funkciju u srednju Austriju i Tirol. U Hrvatsku se vratio u nemirnom periodu 1848./1849. godine na samom početku revolucije. Poslužio se svojim političkim vezama kako bi isposlovao postavljanje Josipa Jelačića, do tada glinskog pukovnika, za hrvatskog bana.

Na kraju rata 1849. godine i Nugent i Jelačić odlikovani su Komandirskim križem Marije Terezije, drugim vojnim odličjem po važnosti, za svoje zasluge u spašavanju Monarhije.

I u poznim godinama Laval je ostao vojno aktivan te je 1859. godine dobrovoljno sudjelovao u borbama tijekom talijanskog rata za nezavisnost. Umro je u 84. godini života u Bosiljevu. Sarkofag s njegovim posmrtnim ostacima prenesen je u grobnicu Mir junaka na Trsatu.

Foto:

Dvorac Bosiljevo, nekad posjed obitelji Frankopan, detaljno je obnovljen u duhu romantizma

Grobnica Mir junaka, posljednje počivalište grofa Lavala Nugenta