Mala povijest AMZ-a

Arheološki muzej u Zagrebu manifestacijom Mala povijest AMZ obilježava važne događaje, osobe ili predmete vezane uz dugogodišnju povijest muzeja.  

izložba 120 godina Vučedola

E -pozivnica _mp _vucedol

„Vučedol je jedan od najpoznatijih hrvatskih lokaliteta, a povijest njegovog otkrića i daljnjih istraživanja usko je vezana i uz povijest Arheološkog muzeja u Zagrebu. Prvo zaštitno iskopavanje na lokalitetu Vučedol provodi 1897. godine tadašnji ravnatelj Arheološkog odjela Narodnog muzeja profesor Josip Brunšmid, stoga ovom izložbom obilježavamo 120 godina od početka arheoloških istraživanja na Vučedolu.“

 

izložba Fotoalbum obitelji Vinski

Ksenija Gasparini-Vinski i Zdenko Vinski u braku su proveli četrdeset i devet godina. Kao istaknuti  znanstvenici, svatko u svojemu polju, oboje su svoj radni vijek proveli u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Manje je poznato da su supružnici Vinski cijenili i prakticirali amatersku umjetničku fotografiju. Njihova je ostavština danas pohranjena u Arhivu AMZ-a pod brojem 210. Uz brojne dokumente, koji ocrtavaju prvenstveno njihov stručni i znanstveni rad, nalaze se i privatne fotografije i foto oprema. Na fotografijama su ostali zabilježeni brojni djelići radne atmosfere i druženja na terenskim istraživanjima, na znanstvenim skupovima i u muzeju, ali i mnogi privatni trenuci nastali u obiteljskom okružju ovog poznatog i zaslužnog para arheologa koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti našeg muzeja.

 

izložba Duje Rendić-Miočević: Scire quod sciendum

E -pozivnica _D.R.M._Mala Povijest AMZ_web

 

 Saznajte što se događalo u Arheološkom muzeju za vrijeme ratne 1916. godine.


Moćno Austro-Ugarsko Carstvo našlo se u nestašici kovina -   s crkava i drugih zgrada skidali su se bakreni krovovi, uništavale su se orgulje, zvona su se razbijala i nosila u tvornice topova i municije, iz domova se odnosilo sve što je imalo u sebi bakra i kositra. Vrijeme rata znači četiri gotovo izgubljene godine za Arheološki muzej. Rad na terenu bio je nemoguć, sva putovanja morala su prestati. Muzejski zaposlenici bili su zaposleni spašavanjem predmeta kulturne vrijednosti, za sve drugo nije bilo vremena....

 

 

MIJAT SABLJAR

Mijat Sabljar – otac i tvorac  Narodnog muzeja u Zagrebu

(Dubica, 5. 5. 1790. – Zagreb, 21. 12. 1865.)

Današnji Arheološki muzej i Hrvatski prirodoslovni muzej izravni su nasljednici Narodnog muzeja, najstarije muzejske ustanove glavnoga grada, koja se od 1846. godine nalazila u prostorijama Narodnog doma u Opatičkoj 18. Kupovinu Narodnog doma za muzej smatramo početkom javnog i organiziranog, premda neinstitucionalnog djelovanja Narodnog muzeja, o čemu s velikim ushitom piše Ljudevit Vukotinović:

„…bit će to spomenik golem, trajući u daleku budućnost!“.

 

Banner _Sabljar _mala Povijest Amz

 

Mijat Sabljar, koji za se ništa ne radi, nego sve za korist domovine, za korist čovječanstva, utemeljitelj je i tvorac Narodnog muzeja, jer nema u Arheološkomu muzeju, Hrvatskom povijesnome muzeju i Hrvatskom prirodoslovnome muzeju niti jedne zbirke kojoj Sabljar nije bio osnivačem, ili barem najvećim darovateljem u njihovim počecima.Premda je već od mladosti gajio ljubav prema starinama, tek je u vrijeme vojne službe u Lici počeo sustavno sakupljati sve što je smatrao dužnim sačuvati od nestanka i propasti. Sabljar je umirovljen 1840. godine, nakon bogate vojničke karijere, kao počasni major. Upravo to stanje „mira“  omogućilo mu je da se u potpunosti posveti svom radu na bilježenju i sakupljanju predmeta za muzej. Vođen snažnim domoljubljem dolazi u Zagreb kako bi u središtu sudjelovao preporodnim zbivanjima. Našao je velikog prijatelja u Dragutinu Rakovcu, prvom upravitelju muzeja, te se posvetio popisivanju zbirki muzeja, posebno numizmatičke, koja se u to vrijeme nalazila u Ilirskoj čitaonici. Sabljar, toliko navikao na vječito kretanje i putovanja po domovini, nije se dugo zadržao u Zagrebu. Vraća se tek u travnju 1850. godine kada ga je Bansko vijeće  angažiralo, da s plaćom od 2 forinte na dan, uredi i popiše sve zbirke smještene u Narodnom domu. Sabljar napušta Muzej krajem 1855. godine zbog neslaganja s Ljudevitom Vukotinovićem, novim upravitelja Narodnog muzeja, te se posvećuje radu Družtva za jugoslavensku poviestnicu i starine i arheološkom istraživanju Siska, koje je do tada počivalo na  inicijativama pojedinaca i tradicijskoj usmenoj predaji o mogućim nalazištima.

Mijat Sabljar vraća se u Muzej  u travnju 1862. kada je, iako ga je životna snaga pomalo napuštala, zaslužno postavljen čuvarom Narodnog muzeja. Vrlo slabog zdravlja, nastavlja marljivo bilježiti i popisivati muzejske predmete. Kad god bi doznao za neku starinu ili važan predmet za našu povijest, odmah bi pisao vlasniku da ga odstupi Narodnom muzeju. Tim načinom stekao je ime izvan granica domovine, a kod kuće probudio je svijest i volju kod mnogih koji prije za muzej nisu niti znali. Mijat Sabljar umroje 21. prosinca 1865. godine. Nadali su se njegovi suvremenici da će književnici i narodnjaci „…nakititi crnu zemlju u kojoj leži tijelo Mije Sabljara, jer svima je ostavio lijepu baštinu ljubavi i neumornosti za napredak domovine, za koju zaslužuje da ga i potomci znaju.“ U jesen 1885. godine, niti dvadeset godina kasnije, kosti hrvatskih  preporoditelja sa starih zagrebačkih groblja prenesene su na Mirogoj, a kosti Mijata Sabljara ostale su zaboravljene. Sjećanje na starog majora, oca zagrebačkih muzeja, tada je postala privilegija  tek nekolicine. Dragutin Hirc 1900. godine s tugom piše: 

„A danas? Danas ostao je taj muž bez groba i križa. Drač i korov pokriše ono tlo, pod kojim leže trudne i izmučene kosti Mijata Sabljara!“  

 

 

 

OMER MUJADŽIĆ

Mala povijest AMZ‬-a predstavlja akademskog slikara Omera Mujadžića kao arheološkog crtača. Zaposlen u Arheološko-historičkom narodnom muzeju, od 1927. do 1931. godine, Mujadžić je ostavio prepoznatljiv trag na crtežima arheološkog materijala s lokaliteta Novi Banovci i Vlaško polje, koji se čuvaju u muzeju, a ovom prilikom su, jednim manjim dijelom izloženi. Za vrijeme svog boravka u muzeju naslikao je i dva ulja na platnu - portrete Josipa Brunšmida i Viktora Hoffilera, koji se danas čuvaju u takozvanoj svečanoj sobi na 1. katu, te litografiju s Brunšmidovim portretom, izrađen za njegovu spomenicu 1928./29.

Banner _Mujadzic _mala Povijest Amz

 

 

 

Josip Brunšmid 

( Vinkovci,  10. 2. 1858. – Zagreb, 29 .10. 1929.)

„Brunšmid naime, nikada nije bio činovnik! Za njega je arheologija bila strast, životni put, opredjeljenje, put iskonskog tragača za spoznajama o nepoznatim prostorima, zrak svjetla koji ponire u dubinu prošlosti… U vremenu u kojemu danas živimo, kada u svim pozivima postoji gotovo isključivo činovnički odnos prema radu, čovjek poput Brunšmida nešto je nezamislivo: zvijezda betlehemska koja vodi k putevima kojima nitko neće poći“  Stojan Dimitrijević

Nakon odlaska Šime Ljubića u mirovinu došlo je novo vrijeme za Arheološki odjel narodnog muzeja. Muzej je toliko napredovao i narastao da  je došlo do potrebe da na njegovo čelo stupi čovjek koji je obrazovan u novom duhu, a dosta mlad da se energično primi posla. Novi duh prepoznao je Isidor Kršnjavi u mladom gimnazijskom profesoru iz Vinkovaca, Josipu Brunšmidu.

Josip Brunšmid rođen je u Vinkovcima, gradu bogate povijesti, gdje je polazio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, jednu od najboljih u sjevernoj Hrvatskoj. Godine 1876. upisao je u Beču povijest i zemljopis, ali je slušao i tek osnovani arheološko-epigrafski seminar Bečkog univerziteta. Iz Beča se vraća u Vinkovce, gdje predaje u Velikoj gimnaziji od 1882. do 1892. Za svog desetogodišnjeg rada u gimnaziji intenzivno se bavi sabiranjem starina i numizmatike na području Vinkovaca, Srijema i istočne Slavonije i objavljuje devet znanstvenih radova. Ti radovi skreću pažnju Isidora Kršnjavog koji Brunšmida vidi kao zamjenu već ostarjelom Šimi Ljubiću.

Brunšmid je ipak 1892. godine dobio premještaj u Zagreb. Isprva se protivio, ali je na kraju morao popustiti. Iste te godine poslan je u Beč nalogom Hrvatske zemaljske vlade na daljnje usavršavanje kako bi napisao svoju doktorsku disertaciju: „Zur Geschichte der griechischen in Colonien in Dalmatien“.  Nakon jednogodišnjeg boravka u Beču vraća se u Zagreb i 1893. godine preuzima dužnost kustosa Arheološkog odjela.

Iste godine kada je Brunšmid postao kustosom, Isidor Kršnjavi osniva Arheološki zavod Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i objedinjava dužnost ravnatelja Arheološkog odjela Narodnog muzeja i šefa katedre. Čim je obranio disertaciju Brunšmid je imenovan ravnateljem Arheološkog odjela Narodnog muzeja, a 1896. godine postaje i prvim profesorom arheologije u Hrvatskoj, u zvanju izvanrednog profesora. Kada je preuzeo Muzej nastalo je za taj zavod novo doba. Nakon gotovo pedeset godina postojanja prvi put njime upravlja stručnjak – arheolog. Čekao ga je veliki posao.

Za muzejske poslove odlazio bi mu cijeli dan, a za pripremanje predavanja ostala bi mu noć. Kada bi iza 8 sati uvečer odlazio iz Muzeja kući, sa sobom bi nosio knjige i radio bi do sitnih sati. U Muzeju je „službeno“ proveo 31 godinu, iako nakon umirovljenja 1924. dolazi i dalje raditi sve dok ga bolest nije posve spriječila. Za to vrijeme je napisao više od sto rasprava, sinteza, kataloga… Inventirao je više od 77.150 komada novca, napisao stotine pisama muzejskim povjerenicima, putovao po zemlji i vodio bilješke, inventirao predmete u svim zbirkama, držao nastavu i ispite, vodio arheološka iskopavanja, sam restaurirao arheološku građu, bio član različitih odbora i komisija… Danas to ne bi učinilo deset ljudi.

Brunšmid, iako u mirovini, dolazio je u muzej sve dok ga u tome nije spriječila teška bolest. Snaga kojoj su mnogi zavidjeli naposljetku ga je napustila 29. listopada 1929. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je dr. Josip Brunšmid do danas nenadmašno ime hrvatske arheologije, a Brunšmidova era najsjajnija u povijesti Muzeja. Napredak, koji je bio očigledan, bila mu je dovoljna nagrada za sav trud, koji je uložio tijekom mnogo godina, uz teške prilike, u stvaranje Arheološkog muzeja. 

Banner _Facebook _amz