EGIPTOLOGIJA

Iako su se ljudi i ranije bavili izučavanjem starog Egipta, obično se smatra da je egiptologija kao znanstvena disciplina počela postojati od 1822. godine kad je Jean-François Champollion (1790 - 1832.) uspio prodrijeti u sustav staroegipatskog pisma. Europljani su dugo čeznuli za tajnama faraonskog Egipta. Još su se Grci i Rimljani pokušavali uhvatiti u koštac s jezičnim i kulturnim barijerama kako bi bolje razumjeli ovu civilizaciju koja ih je impresionirala svojim dostignućima. U srednjem vijeku mrak nad Europom ne dopušta interes, već prije potiče mržnju prema svemu stranom i egzotičnom, no on se ponovno javlja u vrijeme renesanse. Nakon renesanse, kad se u potrazi za novim poimanjem svijeta mnogi autori okreću hermetičkoj filozofiji mistike i religije i njenom legendarnom proroku Hermesu Trismegistu, interes za Egipat ponovno se gubi, a ponovno će ga probuditi Napoleonov vojni pohod na Egipat 1799. godine. Francuzi su oduševljeni i Napoleonovi crtači i znanstvenici zajedno sa svojim opisima i crtežima donose u Europu nove ideale i bude žeđ za istraživanjem. Uslijedilo je "romantično" razdoblje u kojem su Egiptom lutali zanesenjaci u potrazi za tajnama ili blagom. No i to je vrijeme imalo svoj izuzetan značaj. Na svjetlo dana izlaze tisuće monumentalnih spomenika koje ljudsko oko nije vidjelo tisućama godina. Polako se popunjavaju danas goleme zbirke muzeja Louvre, British Museum, Torino, Berlin.

Nakon Champolliona osim čitanja izvornih tekstova počinju i prve ozbiljne ekspedicije. Jedna od takvih je ona Carla Richarda Lepsiusa od 1842 do 45. godine iza koje je objavljena golema arheološka dokumentacija. Ekspedicija je zahvatila gotovo čitav Egipat i stigla do Sudana, a među crtežima koje su izradili mnogo je spomenika koji danas više ne postoje. Lepsiusovo djelo nastavio je drugi Nijemac Henrich Brugsch čije je golemo djelo Denkmaeler aus Aegypten und Aethiopien u čak dvanaest tomova objavljeno 1859. godine. Nastavljač njegovog načina rada bio je Britanac, John Gardner Wilkinson.

I Francuz Auguste Mariette jedan je od junaka rane egiptologije (1821 - 1881.) koji se u Egipat zaputio kako bi kupio koptske papiruse za muzej u Lovreu. Međutim, suprotno svojim planovima ostao je u Egiptu gdje je tijekom godina rada zaslužan za čitav niz velikih otkrića. Među tim pothvatima je i otkriće podzemne grobnice svetih Apisovih bikova u Sakari.

Za istraživanja pretpovijesnog razdoblja najzaslužniji je Britanac Flinders Petrie (1853 - 1942.), dok je prvi koji je ukazao na postojanje preddinastijskih kultura u Egiptu Jacques de Morgan.

U Tell el-Amarni, na mjestu gdje je nekad bio grad faraona-heretika Ekhnatona (1364 - 1347. pr. Kr.) otkrivena je prva pismohrana prepuna važnih zapisa. Istraživanja je započeo Petrie, a nastavili su ih Nijemci, pa je stoga slavna bista kraljice Nefertiti dospjela u Berlinski muzej.

Otkrivaju se grobnice mnogih faraona skrivene u Dolini kraljeva na jugu Egipta. No one su uglavnom opljačkane i devastirane još u davnini. Ipak, 1922. godine Haward Carter ušao je u nedirnutu grobnicu faraona Tutankhamona, koji će, iako ne osobito značajan vladar, od tog trenutka u svijetu postati najpoznatiji faraon i simbol faraonskog doba uopće. Blaga iz ovog groba zaprepastila su svijet. Veliko otkriće je i ono čiji je autor Pierre Montet, kad je 1939. u Tanisu pronađen niz faraonskih grobnica iz Kasnog razdoblja (1070 - 332. pr. Kr.)

Razne okolnosti i osobito drugi svjetski rat usporile su istraživanja. No, 1959. godine čitav svijet pošao je u pomoć egipatskoj baštini. Tada je zbog puštanja u pogon hidroelektrane na Nilu bilo ugroženo veliko područje prepuno spomenika neprocjenjive vrijednosti. Stoga je UNESCO pokrenuo do sada najveću međunarodnu akciju spašavanja povijesne građe u povijesti. Izvršeni su golemi zahvati pri čemu su neki hramovi (uključujući golemi hram urezan u stijenu u Abu Simbelu) preneseni na sigurna mjesta. Pri tome su neki manji hramovi u cijelosti darovani glavnim sponzorima ove akcije. Tako je po jedan hram dospio u New York, u Torino, u Španjolsku i u Nizozemsku.

Dok su jedni istraživali na terenu, drugi su postigli znatne rezultate u tumačenju, prevođenju i uopće objavi svega onog do čega se došlo. Velik pomak postignut je u proučavanju egipatskih pisama i jezika. Treba spomenuti da su Heinrich Brugsch, Adolf Erman, Kurt Sethe i Alan Gardiner učinili korake koji su bili očekivani nakon Champollionova djela, dok se među relativno novijim tumačima jezika starog Egipta ističu radovi na gramatici Polotskog i Lopriena. Smith i Aldred dali su možda najbolje uvide u staroegipatsku umjetnost i arhitekturu, Hornung, Erman i Morenz na polju religije, Sethe u Faulkner obradili su u cijelosti velik opus Tekstova piramida, Erman i Grapov objavili su najopsežniji rječnik egipatskog jezika, De Buck je objavio Tekstove sarkofaga, itd. U povijesti egiptologije moglo bi se spomenuti još mnoge, a nakon dominacije Francuza, Britanaca i Nijemaca, Amerikanaca i Talijana, danas se u aktivno istraživanje faraonskog Egipta sve više uključuju Mađari, Česi, Poljaci i Egipćani. Tijekom posljednjih desetak godina u Egiptu je aktivno oko 2000 arheoloških terena, a sve se više razmišlja o posebnim oblicima zaštite velikih spomenika izloženih milijunima turista poput piramida i Sfinge u Gizi. U posljednje vrijeme na Internertu su pokrenuti brojni stručni i popularni forumi koji se na razne načine bave tematikama iz faraonskog Egipta, što je dodatno doprinijelo interesu za različite teme i brzoj razmjeni podataka u egiptološkim krugovima. Na webu su postali dostupni mnogi izvorni tekstovi i materijali, pa i radovi poznatih stručnjaka.

I danas u Egiptu se, možda i više nego ikad ranije, odvija niz istraživanja i iskopavanja. U posljednjih desetak godina među najzanimljivijim otkrićima su dolina zlatnih mumija u oazi Bahariya, naselje graditelja piramida u Gizi i nova grobnica (KV 63) u Dolini kraljeva. Također je zanimljivo iskopavanje hrama Amenhotepa III iza Memnonovih kolosa na zapadnoj obali Luxora, koje je nedavno posjetila i ekipa iz Arheološkog muzeja u Zagrebu. Tamo su otkriveni dijelovi drugih kolosa (pretpostavlja se da ih je bilo šest, a ne samo dva) i mnoštvo kipova božice Sekhmet.

Egiptologija je u posljednjih dva desetljeća ojačana ne samo novim otkrićima nego i egzaktnim metodama poput DNK testiranja koja pomažu pri identifikaciji mumija, pa i razumijevanju srodničkih veza među ljudima koji su živjeli prije više tisuća godina. Upravo ove metode mogle bi u bliskoj budućnosti razotkriti mnoge tajne egipatske povijesti.