Indija: povijest i kultura

INDIJA: POVIJEST I KULTURA

Nikolina Vrančić, Luka Štefan

Indija, prema mišljenju mnogih putnika u ovu zadivljujuću zemlju, ima neobičnu moć uvući posjetitelja u svoje čari svojom bogatom kulturom i turbulentnom prošlošću. Od početaka civilizacije na indijskom potkontinentu pa sve do suvremenog doba, nastanjivali su Indiju mnogi narodi, plemena te pripadnici različitih religija i filozofija. Takva se multikulturalna i raznolika slika održala i do danas, stoga je možda upravo to razlog što ona toliko oduševljava – ili sablažnjava – posjetitelje.

U doba faraonskog Egipta, na području današnjeg Pakistana, Afganistana i Indije razvila se između 3000. i 1700. godine prije Krista veličanstvena civilizacija, najpoznatija po svojim lokalitetima Harappa i Mohenjo Daro u dolini rijeke Ind.[1] Ovi brončanodobni lokaliteti, istovremeni s primjerice Vinkovačkom ili Cetinskom kulturom na hrvatskom prostoru, ističu se urbanističkim planiranjem, naprednim sustavom navodnjavanja, kućama sagrađenim od glinenih cigli te poznatim pečatnjacima od steatita na kojima se prikazuju antropomorfne i zoomorfne figure.[2] U znanstvenoj zajednici još uvijek se vodi rasprava oko tumačenja tih simbola, odnosno radi li se o jednom od najranijih pisama. Spomenuti pečatnjaci i drugi umjetnički obrt Indske dolinske civilizacije ukazuju na trgovačke veze i razmjene ideja sa suvremenom Mezopotamijom, Egiptom i drugim krajevima.[3]

Sredinom prvog tisućljeća prije Krista, nakon dolaska Arijaca na indijski potkontinent sastavljene su Vede, koje su još i danas okosnica indijske kulture.[4] Ovim indijskim svetim tekstovima etimološko porijeklo nalazimo u sanskrtskoj riječi vidya, odnosno „znanje“, a sastoje se od četiri knjige (Rgvede, Samavede, Yajurvede i Atharvavede), koje govore o postanku svijeta i prvim božanstvima. Osim Veda, Indijci posebno cijene i dva najveća epa indijske kulture, Mahabharatu i Ramayanu. Ovaj period naziva se i kasnim vedskim razdobljem, kada se na ovim prostorima raširio i budizam te kad su nastali najraniji budistički tekstovi. Kralj Ašoka, nasljednik Chandragupte iz dinastije Maurya, zaslužan je za širenje ovog duhovnog učenja indijskim potkontinentom. Za vrijeme njihove vladavine u 4. stoljeću prije Krista na granice Indije u dolini rijeke Ganges stigao Aleksandar Veliki, no pobuna njegove vojske spriječila je daljnji prodor u središte potkontinenta. Iako je preminuo u Babilonu nedugo nakon osvajanja Indije, utjecaj Aleksandra i helenizma ostao je prisutan u indijskoj umjetnosti toga doba. Umjetnost Gandhare, u kojoj se miješaju stilistički utjecaji Perzije, Grčke i Indije jedan je od takvih originalnih umjetničkih izražaja. Karakteriziraju je grčko-budistički elementi, u vrijeme vladavine indo-grčkih vladara i, nakon toga, dinastije Kušana u posljednjem stoljeću prije nove ere.[5] Ovo moćno kraljevstvo s vladarom Kaniškom, širiteljem budizma, postepeno je slabjelo pod napadima Sasanida iz Perzije s jedne strane, dok su ih je s druge strane ugrožavala sve moćnija dinastija Gupta.

Razdoblje Gupta u četvrtom i petom stoljeću smatra se zlatnim dobom indijske umjetnosti. Pokorivši ostale dinastije, ujedinila je pod svojom vlašću ostala kraljevstva, a zbog relativno mirnog razdoblja bez ratova, umjetnički izričaj je procvjetao. Poznati indijski pjesnik Kalidasa djelovao je na dvoru najvažnijeg vladara i osnivača kraljevstva, Chandragupte.[6] No, Chandraguptu iz dinastije Gupta ne treba miješati s vladarom iz dinastije Maurya, koji su vladali pod istim imenom ali vremenski udaljeni više od pola tisućljeća. Carstvo Gupta oslabilo je u nadiranjima Huna iz središnje Azije te se do 6. stoljeća postepeno raspalo na mnoga manja kraljevstva.

Takva su raspršena i manja kraljevstva postojala na cijelom indijskom potkontinentu do početka 8. stoljeća, kada u Indiju po prvi puta prodire islam i njegova učenja. Indija je u to vrijeme njegovala i razvijala trgovinu s Arapima, dok su relativno stabilne indijske dinastije Ćola, Raštrakuta, Rajputa i druge gospodarile Dekanom.[7] Sljedeći, dakako značajniji susret Indije s islamom zbivao se početkom 11. stoljeća, kada je ghaznavidski vladar Mahmud u nizu pljačkaških pohoda opustošio sjevernu Indiju.[8] No, prava prevlast islama u Indiji počela je krajem 12. stoljeća, kada je Mahmud od Ghora porazio posljednjeg hinduističkog vladara Prthvi Raja 1192. godine u bitci kod Taraina.[9] Novoosvojena područja, pogotovo Delhi, ostavio je Mahmud od Ghora svom generalu Qutb-ud-din Aibaku, čime je 1206. godine zasnovana nova dinastija – tzv. Dinastija robova, nakon koje su uslijedile i druge muslimanske dinastije u Indiji.[10] Dinastija Khalji, vladala je početkom 14. stoljeća, a treba istaknuti njihvog vladara Ala-ud-dina, koji je nosio nadimak „Drugi Aleksandar Veliki“; zatim dinastija Tughluq sredinom 14. i početkom 15. stoljeća, koja je pridonijela širenju islama i na južnu Indiju. U ovo vrijeme na Dekanu se uzdigla i dinastija Bahmani, čiji se sultanat raspao na više manjih, no svejedno moćnih sila. Od 14. do 16. stoljeća na jugu Indije uzdiglo se hinduističko kraljevstvo Vijayanagara, poznato po veličanstvenoj hramskoj arhitekturi. Uz ovo, u razdoblju srednjeg vijeka u indijskoj periodizaciji postojala su još mnoga manja kraljevstva ili dinastije.

U indijskoj srednjovjekovnoj povijesti bespogovorno dominira dinastija Mogula, koju je osnovao general Babur došavši iz stepa središnje Azije, nakon sudbonosne bitke kod Panipata 1526. godine, kojom započinje njihova dugotrajna vladavina na potkontinentu. Mogulski vladari smatrali su se potomcima Džingis-kana, pozivajući se na svoje porijeklo i ističući ga u umjetnosti koju su vrlo cijenili. Zato u mogulskoj umjetnosti i arhitekturi prevladavaju islamski motivi i teme, no uz jaka obilježja srednjeazijske i perzijske umjetnosti i arhitekture. Mogulskim su carstvom vladala šestorica careva u razdoblju od 1526. do 1707. godine: Babur, Humayun, Akbar, Jahangir, Shah Jahan i Aurangzeb. Akbar se među njima ističe kao posebno prosvjećeni vladar i pokrovitelj umjetnosti, dok se najjača građevinska djelatnost veže upravo za Shah Jahana, koji je u 17. stoljeću zaslužan za izgradnju grobnice Taj Mahala.[11]

Europske kolonijalne sile počele su ostvarivati kontakte s Indijom još u 15. stoljeću, kada su Portugalci, vođeni Vascom da Gamom 1498. godine, pristigli na obale Goe. Osim njih, svoje su posjede u ovoj zemlji imali Nizozemci, Francuzi i Britanci, osnovavši svoje istočnoindijske kompanije za potrebe trgovine i razmjene s Europom. Trgovalo se začinima, tekstilom i drugom skupocjenom robom.[12] Međutim, od 17. stoljeća počela su previranja oko prevlasti između Britanaca i Francuza, što je na koncu razriješeno bitkom kod Plasseya 1757. godine i potpunom trgovačkom prevlašću Britanaca u Indiji. U to su vrijeme zbačen je s prijestolja i posljednji mogulski vladar Aurangzeb te pleme Marathe, koji su podjednako ugrožavali i Mogule i Britance. Iako su pojedini lokalni vladari na vrijeme uvidjeli brzo i nepovratno britansko širenje, neki veći otpor nije izbio sve do 19. stoljeća. U to je vrijeme na indijskom prijestolju još uvijek službeno sjedio mogulski vladar, iako je moć ležala u rukama britanske krune, a tek od kraja 19. stoljeća Indija je službeno stavljena pod vlast kraljice Viktorije.[13]

Indijska nacionalna svijest počela je jačati tijekom 19. stoljeća, što je dovodilo do nemira i pobuna, kao što je poznata pobuna Sepoya 1857. godine protiv britanskog Raja.[14] Iako su takvi nemiri bili gušeni, nezadovoljstvo zbog kolonijalističke politike sve je više raslo, pa je tako 19. stoljeće u Indiji obilježeno nemirima, osnivanjima brojnih nacionalističkih stranki (kako hinduista, tako i muslimana) te razdoblje brojnih reformi. U ovom razdoblju svakako treba spomenuti Mahatmu Gandhija, kao istaknutog borca za mir i pravdu, koji je svojom politikom nenasilja u velikoj mjeri pridonio indijskoj borbi za neovisnost.

Pokret za neovisnost konačno se ostvario, potpomognut oslabljenjem Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu, kada je posljednji britanski guverner-general Lord Mountbatten 1947. godine proglasio razdvajanje britanske Indije na dvije suverene države – Indiju i Pakistan. Iste je godine Indija proglasila nezavisnost, dok je Ustav službeno donesen tri godine kasnije. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, Indija je važna članica Pokreta Nesvrstanih, pokrenutog je na inicijativu jugoslavenskog predsjednika Tita, indijskog premijera Nehrua te egipatskog predsjednika Nassera. Indija je, unatoč njihovoj mučnoj povijesti, s Velikom Britanijom ostala u zajednici „Commonwealth of Nations“, čiji su dobri odnosi na snazi još i danas. Republika Indija danas je ekonomski div, posebno se ističe u telekomunikacijskoj, automobilskoj i farmaceutskoj industriji, dok se hindski jezik smatra jednim od svjetskih jezika, s preko sto milijuna govornika na svijetu.[15]

Foto:
Lotus Mahal Hampi
Vijayanagara
Vijayanagara
@Nikolina Vrančić

[1]Keay, J., India. A History: From the Earliest Civilizations to the Boom of the Twenty-first century, London 2010, 7.

[2]Wright, R. P., The Ancient Indus: Urbanism, Economy and Society, Cambridge 2009, 115-124.

[3]Stein, B., A History of India, London 1998, 49.

[4]Stein, B., A History of India, London 1998, 53.

[5]Behrendt, K., Gandharan Buddhism: Archaeology, Art, and Texts, Vancouver 2011, 241.

[6]Keay, J.,India. A History: From the Earliest Civilizations to the Boom of the Twenty-first century, London 2010, 151.

[7]Vrančić, N., Vladavina Mogula uz poseban osvrt na pokretne arheološke nalaze mogulske dinastije, diplomski rad, Zagreb 2019, 7; Berinstain, V., Mughal India: Splendour of the Peacock Throne, London 1998, 16.

[8]Vrančić, N., Vladavina Mogula uz poseban osvrt na pokretne arheološke nalaze mogulske dinastije, diplomski rad, Zagreb 2019, 7; Thapar, R., The Penguin History of Early India, From the Origins to AD1300, Gurgaon 2002, 434-435.

[9]Berinstain, V., Mughal India: Splendour of the Peacock Throne, London 1998, 16.

[10]Stein, B., A History of India, London 1998, 137.

[11]Vrančić, N., Vladavina Mogula uz poseban osvrt na pokretne arheološke nalaze mogulske dinastije, diplomski rad, Zagreb 2019, 9-40.

[12]Stein, B., A History of India, London 1998, 196-205.                    

[13]Vrančić, N., Vladavina Mogula uz poseban osvrt na pokretne arheološke nalaze mogulske dinastije, diplomski rad, Zagreb 2019, 32.

[14]Vrančić, N., Vladavina Mogula uz poseban osvrt na pokretne arheološke nalaze mogulske dinastije, diplomski rad, Zagreb 2019, 32.

[15]Matasović, R., Jezična raznolikost svijeta, Zagreb 2011, 244.

SPONZOR MUZEJA

Test sponzor